Uveren sam da je pisanje istorije od godine do godine, tek puka hronologija i da je to potpuno besmisleno. Takva istorija naša pokolenja neće naučiti ničemu. Zato i nisam pisao istoriju, već povest. Povest je više od istorije. Povest je vest, vedanje o istini. Povest služi tome da prenese i istinu i duh istine onome ko je čita ili sluša.

Istinita povest Srba sastoji se praktično od tri povesti, na neki način od tri knjige.
Prva povest nosi naziv „Od srpske antike do Jugoslavije“. Ona daje pregled ključnih prelomnih događaja, ključnih tačaka u vremenu koje su istoriju našeg naroda preusmerile ka sudbini koju će doživeti. Počinje sa stvaranjem prvih srpskih ilirskih država, prvim barem po onome što pamte istorijski pisani izvori. Završava se sa stvaranjem Jugoslavije, događajem od koga se srpski narod nikada neće oporaviti.

Ipak, kao centralnu tačku u više milenijuma bivstvovanja našeg naroda, dozvolite mi da izdvojim san patrijarha Arsenija Četvrtog Šakabente, uoči Božića, nakon druge seobe Srba. Bog je od njega, citiraću: ’iskao odgovor za 80.000 duša, koje su njega radi izginule!’
Užasni, neodgovorni postupci elita, koji su bili prouzrokovani služenjem stranim interesima, učinili su da Srba danas ne bude 40 miliona, već jedva 12 u čitavom svetu.

Ova istinita povest ima samo jedan cilj: da potomcima prenese šta i kako ne treba. Ako se to ikada bude dogodilo, ako ova povest ikada zaživi u srpskom narodu, a za mog života neće, ja ću se radovati sa onoga sveta.

Drugi deo Istinite povesti Srba zove se „Etnološko blago Srba“. U njemu nastavljam i produbljujem ono što sam već vrlo temeljno opisao u knjigama Srpski pogled na svet i Praistorija Srba. Čitaoci će konačno na jednom mestu moći da razumeju starinu i dubinu srpske epike, srpskog jezika i srpskih običaja.

Treći deo povesti jeste epska drama „Jerina Majka Vinčanska“, koju sam napisao kako bih pokazao besmrtnost srpske epike i njenu univerzalnost. Ovo je zalog za formiranje srpskog mitološkog pozorišta i filma.

Prednost ove knjige je to što možete čitati svaki članak posebno, ali je opet bolje čitati redom. Namerno nisam želeo da pošujem takozvanu službenu naučnu metodologiju i da opterećujem tekst fusnotama.

Stotine fusnota u mojim prethodnim knjigama, od službene nauke, bile su ignorisane, a običnom čitaocu samo su činile nelagodu.
Ova knjiga nije upućena plaćenicima sa propalih fakultetskih katedri. Ona je upućena tragaocima za istinom. Stoga u njoj možete naći citate, kao i slike originalnih dokumenata. Ko bude želeo, može pomenutim tragovima da produbljuje dalja istraživanja.
Prvi deo knjige zove se ’Od srpske antike do Jugoslavije’. Ta povest ne počinje onako kako počinju Srpske istorijske čitanke. Ne počinje sa navodnim doseljavanjem u sedmom veku i pričom da smo se niotkuda pojavili na Balkanu. Ona počinje sa našim najdubljim državotvornim korenima, sa temeljima naše državne kuće. Prvi naslov koji vas očekuje glasi: ’Ilirski kraljevi su bili Stari Srbi, a ne Albanci’. Ovde se radi o temeljima naših istorijskih prava. Ako su naši preci vladali ovim prostorima, onda naša prava na tu zemlju nisu izvedena i poklonjena kako se kaže u falsifikovanoj istoriografiji zasnovanoj na fabrikovanom spisu iz 16. Veka. Naša državotvorna prava su izvorna.

Odmah nakon toga, knjiga vas vodi kroz herojsku epopeju o kojoj se malo zna, kroz ’Ustanke Starih Srba Ilira protiv Rimske imperije’. To je povest o izvornoj ali i organizovanoj borbi za slobodu koja je, uz ogromne žrtve, uspela da promeni model rimske vladavine našim prostorom. Ta borba pokazuje da naš slobodarski duh ima svoje milenijumimske korene ali postavlja i stara pitanja o nejedinstvu, nedostatku strategije i ulozi elita.
Zatim dolazimo do jedne od najvećih, ako ne i najveće prećutane istine. O vremenu i mestu kada su Srbi primili hrišćanstvo. Stoga i naslov članka: ’Kada i kako su Srbi primili hrišćanstvo?’ Naša istoriografija ne zna i ne pokušava da da smislen i precizan odgovor na ovo pitanje. Pominje se deveti, deseti, čak i 12. Vek. Tu se već više i ne pozivaju na fabrikovanog Porfirogenita je im čak ni to što tamo piše ne odgovara. Slušamo priče o Ćirilu i Metodiju, o pokrštavanju divljih, nepismenih primitivaca koji su lutali šumama. Priče pune logičkih rupa i nedostataka. Te rupe nastaju skrivanjem dokumenata, ali i predanja srpskog naroda koje je uvek najbolji čuvar istine.

U ovoj knjizi, i ovo želim posebno da naglasim, po prvi put u Srbiji štampano objavljujem integralni tekst Službe Svetom Ahiliju, dokumenta koji se zapravo nalazi u Hilandaru a pronašla ga je jedna bugarska naučnica mikrofilmovanog u Čikagu. Spazite samo ovu konstrukciju: Čuva se na Hilandaru a našla ga Bugarka u Čikagu. Pa je l se čuva ili se krije?

A šta kaže taj dokument, sakriven od očiju našeg naroda? Kaže, citiram, da su „Тривали који се својим језиком Србље именујут“ (Tribali koji sebe svojim jezikom Srbima zovu) bili prosvetljeni propovedanjem apostola Tita! To znači da su naši preci primili Hrista u prvom veku, direktno od apostola. Zašto bratstvo Hilandara i SPC nemaju potrebu da se pozovu na ovaj dokument? Kako je moguće da se svi narodi i sve crkve upinju da dokažu svoju drevnost i apostolsko poreklo, dok je samo u Srba slučaj da se toga svesno odričemo?
Taj dokument je ključ koji otključava misteriju imena grada Arilja i vodi nas do potrage za zaboravljenim hrišćanskim mučenikom Arhilom po kome nose naziv još neka mesta na srpskom prostoru. Sveti Sava je ovu crkvu proglasio episkopskim centrom, ne slučajno, već upravo zbog njene drevnosti i apostolske tradicije. Čak je i časna trpeza te crkve postavljena na starom, ilirsko-tribalskom nadgrobnom spomeniku, što dokazuje kontinuitet, a ne prekid.
Ali to nije sve. Istinita povest Srba povezuje i narodna predanja o caru Dukljanu (Dioklecijanu) kao progonitelju hrišćana, što znači da su Srbi već bili hrišćani pre njega, ali i rusku „Povest vremenih let“ koja svedoči o primanju hrišćanstva od apostola Pavla u Iliriku. Ovo poglavlje ne menja samo datum. Ono menja suštinu našeg sopstvenog pogleda na sebe.

Nakon ove teme, primičemo se stvaranju najranije srpske srednjovekovne države. To je tema i članak na kojoj se slamaju mnoge neistine i to ne samo one sa početka srednjeg veka, već i one pre i mnogo posle nje. Otkrivamo ko su Sklavi. I zašto je to centralni problem balkanske istoriografije koju naše istorijske katedre nisu ni načele. Istinita povest Srba vodi nas kasnije na ključnu prelomnu tačku srpskog srednjeg veka. Članak pod nazivom ’Šta nam skrivaju o caru Dušanu’. Ovde otkrivamo kako i zašto se njegova vizija i vizija njegovih nemanjićkih predaka vratila kao bumerang srpskom narodu. Najpre otkrivamo da je ta sama ideja postojala a što je prikriveno u istorijskim udžbenicima.

Govorimo i o granicama Dušanovog carstva koje se iz političkih razloga do danas falsifikuju. Jer, strah od obnove srpskog carstva nikada nije iščezao iz glava fanariota, ali ni iz glava u Kremlju. Ideja srpskog carstva kao Trećeg Rima odnosno Novog Izraela danas se svodi na puki feudalizam i osvajačke ideje Dušana. Ali, to je besmisleno, jer Dušan je bio legalist i čovek prava, ustavnosti i državotvornosti. Kome sve smeta ideja o carskoj, duhovnoj i državotvornoj povezanosti srpskog Naroda sa idejom takozvanog Trećeg Rima. Shvatićete čitajući ovaj članak u Istinitoj povesti.
Zatim Istinita povest Srba donosi dokaze o tome kakva je stvarna ’Istina o knezu, samodršcu i caru Lazaru’. Da bi se ta istina falsifikovala bila je potrebna pomoć domaćih elita čak i u ono staro vreme. Zato se Istinita povest Srba bavi posebno i temeljno prekrajanjima naših starih dokumenata. Zato postoji ćlanak koji otvara raspravu o zabranjenoj temi na srpskim fakultetima, pre svega na Filološkom i Filozofskom: ’Falsifikati u srpskim žitijima i poveljama: Tabu srpske istoriografije’. Tu ćete videti, crno na belo, kako su i kada važni dokumenti naše prošlosti menjani da bi služili tuđim interesima.

Nakon toga, Istinita povest Srba uranja dalje, u zamračeno doba Srpske istorije koje se definiše kao ropstvo pod Turcima. Da li je to zaista bilo ropstvo, kakav je zaista bio položaj Srba u Osmanskom carstvu. Kakav je značaj srpskog jezika i Srba bio za Osmanski dvor.
U knjizi detaljno analiziram fenomen ’Mehmed-paše Sokolovića’. Da li je on bio samo dete slučajno odvedeno i uvedeno u Islam? Da li je Mehmed paša zapravo bio važan bastion srpske moći unutar carstva? Da li je obnova Pećke patrijaršije bila samo puki turski manevar ili nasušna potreba za dobrim odnosima sa najvećim narodom Balkana. Svakako obnova Srpske patrijaršije bila je genijalan potez čoveka koji nikada nije zaboravio svoje poreklo a koji je u isto vreme imao najbolje namere za Osmansko carstvo.
Ipak, Srpska elita, ponukana stranim uticajima nije umela da iskoristi ono što im je Sokolović ostavio. Tako ulazimo u presudan tragičan događaj Srpske istorije u novom veku. Događaj koji nikada nije smeo i nije morao da se desi. Događaj koji nas je demografski, duhovno i politički dezorijentisao i razorio za naredne vekove. To je članak o ’Velikoj seobi Srba’. On otkriva tamnu stranu ove priče koja je u istorijskim udžbenicima predstavljena netačno, jednostrano i pojednostavljeno.

Zato dalje u knjizi razotkrivam najveću pretnju našem identitetu koja je delovala vekovima i deluje i dalje na i kroz srpsku crkvu: ’Fanariote’, tuđinsku grčku i pseudo-grčku elitu u srcu naše Crkve. Elitu koja je vekovima radila protiv srpske države i srpskog naroda, namećući nam tuđi jezik i tuđe običaje sve u ime navodne dogmatske čistote pravoslavnog hrišćanstva. Iza te namere zapravo se krije nikada ugašena ideja o obnovi Romejskog carstva koje se u srpskog istoriografiji romantičarski predstavlja kao nekakva prijateljska i dobroćudna Vizantija.
Dešifrujući inžinjering stranog uticaja Istinita povest Srba dalje forenzički analizira delo i zaostavštinu ’Vuka Karadžića’. Pošteno i bez rukavica odvajamo njegove neosporne zasluge od tragičnih i nesagledivih posledica njegovog delovanja. Od Karadžićevog se naravno ne može odvojiti ni delovanje Đure Daničića a ključan preloman momenat biće takozvani srpsko-hrvatski jezički dogovor.
Tim aktom veleizdaje zapravo je ključni element srpskog identiteta – srpski jezik stavljen na doboš da ga krčme novostvorene nacije. Istinita povest Srba zato otkriva tačno i precizno koje strane sile i sa kojom namerom su uticale na rad Vuka Karadžiča, a pre svega na odricanje od najstarijeg dijalekta srpskog jezika: prizrensko-timočkog.

Tako dolazimo do još jedne prelomne tačke novovekovne istorije Srbije. Do Obrenovića i do najoljaganijeg Milana, prvog srpskog novovekovnog kralja. Tu ispravljam jednu ogromnu istorijsku nepravdu, detaljnim analitičkim tekstom o ’Kralju Milanu, najvažnijem vladaru novovekovne Srbije’. Zašto je vladar koji nam je doneo potpunu nezavisnost, modernu vojsku, prve pruge, parlamentarizam i značaj u evropskoj diplomatiji danas upamćen po propagandnim anegdotama i klevetama? Ko je stvorio tu lažnu sliku i sa kojim ciljem? Kako su slovenofilski komiteti u ime visokoparnih priča i lažnog dušebrižništva stvarali radikalštinu i ekstremizam, ideologiju koja će uništiti postepeni diplomatski put izgradnje jake Srpske države.

Nakon toga stižemo i do tamnih zavera sa krvavim ishodom ali i do odgovora na pitanje ko su ljudi i porodice koje stoje iza atentata na srpske vladare, kako one iz loze Obrenovića tako i na one iz loze Petrovića u Crnoj Gori’? Ta tema je apsolutni tabu u našoj istoriografiji.
Nakon toga, Istinita povest Srba vodiće vas ka srpskom pomorju, ka Dubrovniku i Rabnu koje su Grci kasnije nazvali Arbanas. Da li znate da su krajem 19. veka, uprkos stvaranju moderne hrvatske nacije, Srbi u Dubrovniku činili većinu, a Srpska stranka je pobeđivala na izborima? Učili su nas da je staro ime Dubrovnika Ragusa latinskog porekla? U knjizi dokazujem da je ovo ime srpskog porekla, izvedeno od reči „rogoz“. Ali dokazi nisu samo u lingvistici. Oni su u običajima i antropologiji ovog kraja.

Duboko ukorenjeni srpski narodni običaji u Dubrovniku, istovetni onima u Hercegovini, svedoče o nedvosmislenom poreklu Dubrovčana. A ko je nosio taj srpski duh? Naša braća, Srbi katolici, koji su bili značajan deo srpskog naroda i noseća intelektualna i politička snag ana Jadranu. Ljudi poput Meda i Rafa Pucića, Matije Bana, dum Ivana Stojanovića i velikog Valtazara Bogišića. Dubrovnik je još tada imao Maticu Srpsku kao jednu od dve najznačajnije Srpske kulturne institucije s kraja 19. I početka 20. Veka.

Pa kako smo onda izgubili Dubrovnik? Mehanizam je bio lingvistički i politički. Pogubni srpsko-hrvatski jezički dogovor, za koji direktnu odgovornost snose Vuk Karadžić i Đuro Daničić, predao je naš, istočnohercegovački dijalekt, na tacni Hrvatima. I tako je, jednim potpisom, kompletna, vekovna dubrovačka književnost postala lovina novostvorene hrvatske nacije, koja danas, bez stida, negira srpsko poreklo Dubrovčana i njihove književnosti.
Taj proces rasrbljavanja Srba katolika samo je intenziviran samouništiteljskom politikom Kraljevine Jugoslavije, koja nije vršila popis po nacionalnosti, već po veroispovesti. To je bila smrtna presuda. Posledica svega je to da su Srbi katolici praktično otpisani, a hrvatska politička elita ih je počela asimilirati.
I dok smo još na temi otimanja našeg srpskog pomorja, Istinita povest Srba nas vodi još južnije, u srce tame, u zemlju za koju danas mislite da je tuđa, a koja je natopljena srpskom prošlošću i okićena srpskim imenima. Govorim o članku pod nazivom ’Srpska Albanija – Sačuvana u nazivima mesta’.

U ovom radu razotkrivam istinu o teritoriji današnje Albanije, izvorno srpskoj zemlji po imenu Rabno, koja je doslovno preplavljena srpskim nazivima mesta. Ti toponimi su kameni međaši, nemi svedoci koji predstavljaju ključni dokaz o njenom pravom istorijskom karakteru. U knjizi detaljno objašnjavam kako smo došli do imena „Šćiptar“, dokazujući da su prvobitni stanovnici, Rabanci kasnije Arbanasi, bili dominantno srpskog porekla- To nedvosmisleno potvrđuju i osmanski popisi i neoborivi stari dokumenti poput Dečanske hrisovulje.

Posebno je važna analiza toponima na krajnjem jugu današnje Albanije. Da li znate da je grad koji danas zovu Korča nekada bio srpska Gorica? Da je Berat bio Beograd? A to su samo dva od desetina primera. Knjiga vrvi od dokaza, od nepreglednog broja srpskih naziva sela, reka i planina koji ukazuju na duboke srpske korene i na to ko je na toj zemlji bio prastanovništvo.
Ovaj rad precizno dokazuje da su tek kasniji istorijski procesi, a naročito brutalna islamizacija pod Osmanskim carstvom, doveli do dramatičnih promena u etničkoj strukturi i odnosima. Ali ti procesi, ma koliko bili nasilni, ne mogu poništiti fundamentalne činjenice i dokaze o izvorno srpskom karakteru ove zemlje. Ovo poglavlje je važno da bismo razumeli da Kosovo nije početak, već samo jedna faza u dugom, neprekinutom procesu našeg potiskivanja i brisanja sa srpskog juga, sa puta ka srcu sveta, ka Mediteranu.

Odeljak knjige pod nazivom od Srpske do antike do Jugoslavije, završava se logično finalnim porazom destruktivne Srpske elite a to je stvaranje Jugoslavije i jugoslovenstva od čega srpski narod nikada nije uspeo da se oporavi. U jednom zaista ogromnom članku pod nazivom ’Karađorđevići i Britanci su stvorili Veliku Hrvatsku’ opisujem kako je ovaj neprirodni ekspetiment kovan i šta su zapravo bile njegove namere. Te namere daleko prevazilaze problem srpskog pitanja i tiču se nestanka evropskih carstava nakon Prvog svetskog rata.

Kada prođete kroz ovu golgotu istorijskih činjenica, kada vidite ponavljanje grešaka naših elita i sistemsko brisanje našeg identiteta, knjiga vas ipak neće ostaviti u depresiji i beznađu. Istinita povest Srba vas vodi na mesto isceljenja, u riznicu naše duše, u odeljak pod nazivom – ’Srpsko etnološko blago’. A o značaju i dubini ovog dela, dozvolite mi da, umesto mojih reči, pročitam integralni deo iz recenzije dr Ane Marković:

„Srpsko etnološko blago predstavlja delo izuzetne naučne zrelosti, čiji analitički domet daleko nadilazi okvire nacionalne etnologije ili kulturne istorije. Reč je o radu koji po dubini, obuhvatu, teorijskoj preciznosti i interdisciplinarnoj širini stoji rame uz rame sa najznačajnijim akademskim istraživanjima u oblasti humanistike. Ali njegov doprinos ne završava se unutar akademskih zidova: ovaj rukopis istovremeno deluje kao mapa za dublje razumevanje kulture, jezika i nasleđa – kao model mišljenja koji nas vraća korenima, ali ne da bismo se u njima izgubili, već da bismo iz njih ponovo čitali svet.
U tom smislu, Srpsko etnološko blago nije samo naučna studija: ono je čin dubokog kulturnog samoprepoznavanja. Njagova vrednost nije prolazna ni uslovljena trenutnim akademskim trendovima – ona je trajna, jer se obraća onim slojevima znanja koji stoje u temelju kolektivnog pamćenja, simbola i jezika. To ga čini ne samo referentnim delom, već i istraživanjem koje će, s vremenom, dobiti sve veću težinu – kao jedno od onih dela koja ne pripadaju samo jednom vremenu, već postaju tačke orijentacije za sva buduća tumačenja kulture i smisla.“

U ovom delu knjige, mi idemo još dublje, u samu srž onoga što nas čini Srbima. Otkrivamo ’tajnu Jerine i Jerininih gradova’ i razbijamo lažni mit o „prokletoj Jerini“, pokazujući njenu pravu ulogu u istorijskom razvoju od neolitskog vinačnskog matrijarhata do bronzanodopskog patrijarhata. U ovom delu knjige ja jasno dokazujem ’Šta smo nasledili iz Vinčanske kulture’ i njenog savršenog društvenog principa ’Slogosa’, modela zajedništva i sklada koji je postojao na ovom tlu hiljadama godina pre bilo kakvih modernih ideologija.

U ovom delu knjige razotkrivamo pravu, autentičnu ’istinu o Perunu’. Kako i zašto je ovaj kult nastao na razmeđi bakarnog i bronzanog doba i kako je zamenio kult Jerine. Zatim ulazimo u dublje i više nivoe naše epike, te davne vedske tajne srpskog Naroda i pratimo srpski kult heroja. U članku ’Kraljević Marko od Ahila do Tračkog konjanika’, dokazujemo da u našoj epici postoji direktna veza sa Ilijadom i antičkim vremenom, što pokazuje koliko je duboka naša epska vedska pamet. Dokazujemo i neverovatne veze ’Starog Egipta i prasrpske kulture’ kroz figuru ’Đeda, držača neba’, pokazujući da se upravo naša prakultira nalazi u korenu i osnovama tako velikih svetskih civilizacija, kao što je ona stvorena u Starom Egiptu u pozno bakarno doba.

I na kraju svega, kao zalog za budućnost, kao seme jedne nove, obnovljene srpske kulture, tu je treći deo – epska drama ’Jerina Majka Vinčanska’. Ovo nije samo pozorišni komad. Ovo je manifest. Ovo je nacrt za obnovu naše culture i našeg duha. To je poziv da ponovo počnemo da stvaramo velike, večne priče, da se vratimo arhetipovima, da prestanemo da se bavimo sitnim, prolaznim stvarima i da ponovo pogledamo ka večnosti.

Оva knjiga zaokružuje moje zaveštanje pokolenjima. To zaveštanje nastalo je zato što sam osećao ogroman dug prema našim oklevetanim precima. Istinita povest Srba je alat za sve vas koji želite tragate dalje i dublje za istinom. Ona je, pre svega, detaljan putokaz ’šta i kako ne treba’, da nam se greške i izdaje elita nikada više ne bi ponovile. Ovo nije još jedna istorijska knjiga koja će hronološki ređati bez smisla neke čudne i tragične događaje. Ovo je duboko i savesno traganje za uzrocima i logičkim vezama između ljudi i događaja. Ovo je Istinita povest Srba. Pozivam vas da je pročitate.

Aleksandar Šargić